Komunikacija tokom igre omogućuje igračima da u svakom trenutku znaju ko obavlja određene zadatke. Komunikacija može biti verbalna i neverbalna. Kod verbalne komunikacije sredstvo komuniciranja je govor, a kod neverbalnog komuniciranja sredstvo komunikacije je izmjenjivanje poruka kretnjama kao što su pokret, položaj tijela, dodir, gesta, izraz lica, pogled i drugo.
Komunikacija u sportu služi kako bi se prenosile informacije putem vida, sluha i dodira. U košarci je prisutna dvostruka komunikacija u kojoj se prva komunikacija odvija unutar ekipe a druga sa suparničkom ekipom. Također se komunikacija ubraja u 23 strateško ponašanje koje određuje razvoj akcija u igri uz pravila igre, tehniku, taktiku, prostor i vrijeme.
Glavna zadaća komunikacije tokom košarkaške igre je da se smanji dvojba među suigračima i da se poveća nesigurnost protivničke ekipe. Pošto su akcije u košarkaškoj igri teško predvidljive i neizvjesne, saigrači moraju izmjenjivati znakove međusobno. Za učinkovitost verbalne komunikacije tokom košarkaške igre jedan od igrača i ostatak ekipe moraju imati visoki stupanj razumijevanja situacija i znakova kako bi što brže mogli procesuirati informaciju i samim time brzinu komunikacije.
U košarci su verbalna i neverbalna komunikacija povezane te se koriste u bučnim uvjetima tokom utakmice. Zato se igrači moraju znati međusobno razumjeti verbalno i neverbalno jer tokom igre oni moraju reagirati brzo na dobivenu informaciju pokretom, pogledom, uzvikom ili nekim drugim načinom. Mlađi igrači više koriste verbalnu komunikaciju dok stariji i iskusniji igrači koriste više neverbalnu komunikaciju.
Komunikacija među igračima ekipe usmjerena je na budućnost toka igre. Osim igrača veliki doprinos u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji ima trener. On usavršava komunikacijski sistem među igračima.
Tri različita tipa komunikacije tokom košarkaške igre a to su:
- Realna situacijska komunikacija,
- Lažna situacijska komunikacija,
- Kriptirana komunikacija
Realna situacijska komunikacija odnosi se na proces odašiljanja, prenošenja i primanja signala s pozicije konkretne situacije u toku igre. U toj komunikaciji znakovi moraju biti povezani s realnom situacijom. Realnu situacijsku komunikaciju prema svojstvima dijelimo na: komunikaciju s pozicije konkretne situacije, komunikaciju s pozicije lidera (vođe).
Lažna situacijska komunikacija odnosi se na odašiljanje, prenošenje i primanje signala ali obuhvaća lažne postupke. Igrači mogu putem prevare dovesti protivnike do zablude te ih pomutiti znakovima komunikacije. Lažnu situacijsku komunikaciju čine signali i varke pomoću govora i pokreta. Lažnom komunikacijom se igrači služe kako bi namjerno zavarali protivnike verbalnom i neverbalnom komunikacijom u svrhu boljeg suprotstavljanja protivniku.
Izvor: zir.nsk.hr